U akciji "Oluja" gotovo za jednu noc vise od 200.000 Srba iz RSK napustilo svoje domove, pojedinosti brzog pada Krajine nisu u potpunosti poznate, a Krajisnici su se razmilili po cijelom svijetu... "OLUJA" KRIVCE ZA SVE JE SKORO NEPOTREBNO IMENOVATI, NAPACENI NAROD JE ODAVNO SHVATIO.

* * *

Tragicna sudbina Krajisnika u deset slika Poslije parade na Slunjskim brdima, koja je, u prilicnoj mjeri, uljuljkala Krajisnike i stvorila laznu sliku moci, "elitni" korpus je, umjesto na Dinaru, otisao na Bihac i pored upozorenja medjunarodne zajednice da se krajiska vojska ne mijesa u sukobe oko te "zasticene zone" Narod je vjerovao da ce famozne rakete sa Petrove gore zaista poletjeti na hrvatske gradove. Malo sutra - "lune", "neve" i ostalo mocno oruzje cuvali su "opasni momci", pristigli iz matice, i nisu, prema pricama oficira PVO, dozvoljavali njihovo aktiviranje Kako je i zasto doslo do iznenadnog povlacenja vojske na "rezervne polozaje" niko do sada nije pouzdano utvrdio, to je i dalje najstroze cuvana tajna.

Zna se da je prvi hrvatski napad uspjesno odbijen, da se na pojedinim sektorima i napredovalo, unisteno je dosta hrvatskih tenkova... Komesar za izbjeglice Srbije Buba Morina na sastanku u Banjoj Luci je imperativno povikala: Ne dolazite nam u Srbiju, nemamo vas gdje primiti i necemo vas primiti. Ni ne pomisljajte na dolazak - sve cemo vam poslati, ali vas pustiti u Srbiju necemo, Racu necete preci... Ulice srbijanskih gradova licile su na lovista, policajci u uniformi i civilu naprezali su sluh ne bi li culi bilo koju rijec ijekavskog ili prekodrinski naglasak, odmah hvatali te ljude, trpali ih u marice i odvodili u sabirne centre, a odatle autobusima u istocnu Slavoniju Od hrvatske ofanzive "Oluja" ovih dana navrsava se decenija, dug period za vise od 200.000 ljudi koji su, uglavnom bez igdje icega, ili sa najnuznijim stvarima, napustili svoje kuce i krenuli u nepoznato. Sada su rasijani po cijelom svijetu, najveci dio je u matici Srbiji, suocen sa svim nedacama koje su zadesile tu zemlju, dio se vratio u Hrvatsku, na opustosenu imovinu (iskljucivo na selima, u stanove u gradovima ne mogu uci). Ispunila se tako ona prijetnja HDZ-ovskog "jastreba" Sime Djodana, izgovorena u proljece 1990. godine u hrvatskom selu Kijevo kod Knina: "Srbi ce ili poljubiti hrvatsku papucicu, ili otici u svoju Srbijicu".

* * *

Umjesto beskrajnih i besmislenih pisanija na temu krivice onog ili ovog politicara za sve sto se desilo, ili o tome kako je koji od njih profitirao, u narednih deset slika, vidjenih ocima novinara koji je i sam bio dio izbjeglicke kolone, daju globalni prikaz sudbine Krajisnika od ljeta 1995. do ljeta 2000. godine. Slika prva: Parada zavaravanja Vrhunac zamazivanja ociju narodu RSK je, u pripremi za konacni pad, svakako bilo organizovanje "parade" Srpske vojske Krajine na Vidovdan 1995. godine, kako bi se toboze zaprijetilo Hrvatima, koji su nesmetano grabili Livanjsko-grahovskim poljem i vec osvojili skoro sve strateske visove na Dinari iznad Knina. U funkciju parade, odrzane na poligonu Slunjska brda (izmedju Slunja i Karlovca), ukljucena je sva propaganda, a ostace zabiljezeno i da je kninska televizija, jer joj je tako bilo naredjeno, morala da, kako zna i umije, omoguci direktan prenos, kako bi se "u jakost krajiskog oruzja i spremnost na odbranu" uvjerili u svim dijelovima RSK i RS. I bi parada tog, pompezno nazvanog, Korpusa specijalnih jedinica, prodefilovase ljudi (kasnije se saznalo, nasilno mobilisani Krajisnici po Srbiji, ili ljudi porijeklom iz Hrvatske), raznog oruzja i raketa (ispalo je da su te rakete iste one sa kojima je Seselj obecavao da ce gadjati Rim i Bec, jer ni jedna nije poletjela na Zagreb, kako je "prijeceno", a razlog za to je jednostavan-komandno dugme bilo je u Beogradu).

* * *

Ucesnicima parade obratio se i predsjednik RSK Milan Martic, ponavljajuci da je "srpski narod ponovo suocen sa genocidom i mora braniti svoju egzistenciju" i da nas "tragicno iskustvo uci da ne budemo nespremni", a "ako se sa Hrvatskom budemo mogli nositi na vojnom planu, bicemo priznati kao ravnopravan protivnik". Poljubio je Martic i zastave jedinica, koje je prethodno osvestao vladika Nikanor, i porucio da se one "moraju ponosno vijoriti do konacne pobjede i ne smiju pasti u ruke neprijatelju". Nesto vise od mjesec dana kasnije, u ruke neprijateljuj preko noci su padale cijele jedinice, sa svim oruzjem i orudjem. Poslije parade, koja je u prilicnoj mjeri uljuljkala Krajisnike i stvorila laznu sliku moci, "elitni" korpus je, umjesto na Dinaru ili na Grahovo, gdje su jedinice kuburile s ljudstvom i gubile polozaj za polozajem (grahovska jedinica, koja se zvala brigadom, imala je, navodno, u tom trenutku tek oko 300 boraca), otisao na Bihac, i pored upozorenja medjunarodne zajednice da se krajiska vojska ne mijesa u sukobe oko te "zasticene zone". Nekom je ocigledno trebalo "cackati mecku". Poslije pada Grahova i Glamoca, kada je presjecena saobracajnica koja je bila "zila kucavica" juznog dijela RSK, u Knin dolazi komandant VRS general Ratko Mladic, koji je jedva pristao da se susretne sa novinarima, i koji je tada izjavio da ce srpska vojska brzo povratiti Grahovo i Glamoc. "I, pozdravite mi politicare", zajedljivo je, prakticno ne skrivajuci svoj bijes i revolt, rekao na rastanku, kada su kamere bile iskljucene. Sta su znacile te njegove rijeci, vidjelo se par dana poslije... Slika druga: Kanonada Koliko je tacno granata na RSK, a posebno na Knin, palo tog 4. avgusta, vjerovatno se nikad nece ustanoviti. Cilj i jeste bio zastrasiti ionako vec dobrano isprepadane Krajisnike. Nad Kninom, koji je bio glavna meta, toga jutra je izgledalo da se otvorilo nebo, prva cetrdesetominutna kanonada, zapoceta u pet ujutro, licila je na smak svijeta. Bunovno stanovnistvo sklonilo se u podrume navrat-nanos, ocekujuci da "nasi uzvrate". Ali dzaba, i pored punih skladista (netaknuta su pala u ruke Hrvatima), krajiska artiljerija je uzvracala minimalno, dok je imala granata. Dopuna im nije stigla, nego, umjesto toga, naredba za povlacenje na "rezervni polozaj", ispostavilo se, 600 kilometara daleko. Poslije pocetnog soka, stanovnistvo se priviklo na boravak u podrumima (sklonista, naravno, nisu ni bila pripremana niti je bilo ko vodio o tome racuna) i nije nesto narocito panicilo - price su bile u stilu: oni u Vukovaru su u podrumima izdrzali mjesecima, mozemo i mi nekoliko dana dak ih nasa vojska ne potprasi. I tu se najbolje vidio ucinak "parade", narod je vjerovao da ce famozne rakete sa Petrove pore zaista poletjeti na hrvatske gradove.

* * *

Malo sutra - "lune", "neve" i ostalo mocno oruzje cuvali su "opasni momci", pristigli iz matice i nisu, prema pricama oficira PVO, dozvoljavali njihovo aktiviranje. Narod, koji nije mogao ni sanjati da ce te veceri krenuti u egzodus, u medjuvremenu je "ispraznio" prodavnice koje su "otvorile" hrvatske granate, navukao zalihe hrane i svega ostalog, potrebnog i nepotrebnog, i spremao se za opstanak u novim uslovima. A onda je, u prvim vecernjim satima, "neko", a jos se ne zna ko, pustio glas da treba da se ide.

Ta prica se brzo prosirila i koincidirala je sa visecasovnom "pauzom" u bombardovanju, pa je narod krenuo u nepoznato, navodno, do prvih sela u pozadini, koja nisu bila na meti. Ispalo je, kao i sa vojskom, da su ta sela stotinama kilometara daleko, poneka u juznoj Srbiji ili na Kosovu. Ljudi su sa sobom nosili ono sto im je prvo doslo pod ruku (cak i potpuno nepotrebne stvari - kolega kninski fotoreporter ponio je kavez za papagaja, prazan. Na pitanje zasto - slijeze ramenima, nema ni on pojma), kako u pjesmi posvecenoj egzodusu napisa krajiski pjesnik Mico Jelic Grnovic: Neko zamrzivac, neko pokrivac... Stvorili su se svi uslovi da kolona krene. Slika treca: Kolona bez cilja i kraja Makadamskim putem od Srba, niz kanjon Une, do Martinbroda, za stotine godina njegovog postojanja nije proslo toliko ljudi koliko u jednom danu, 5. avgustu 1995. godine. Onaj "neko" iz prosle price ocigledno je na sve mislio, pa je poslao vojsku da danima ranije prosiruje i popravlja taj put, kako bi njime mogli proci i kamioni, tenkovi i teska vozila. I trajao je taj prolazak, nadrealni snimak uzasa, noc, dan, sljedecu noc... Izmijesani u koloni motokultivatori i oklopni transporteri, konjska kola i sleperi, putnicki automobili i tenkovi, traktori i samohotke. Jedan krajiski novinar jezdi drumom na neosedlanoj kobili, koju su gazde usput ostavile, kao u Lorkinoj pjesmi "na kobili sedefastoj, bez dizgina i kajasa". On se i danas nasmije kad se sjeti te scene. "Miki, pobjeda je nasa", neprestano vice pijani sredovjecni rezervista koji se vozi na tenku, a 20-litarska kanta vina je sve sto je sa sobom ponio. Ista slika je i na putevima koji od Korduna i Banije vode prema Novom Gradu i Kostajnici, za volanom preko noci odrasli djecaci, koji nikad ranije nisu vozili, babe u crnom po nesnosnoj vrucini u otvorenim traktorskim prikolicama, sve se to sliva u kolonu bez kraja, ali i bez cilja. Niko ne zna sta i kuda dalje, bitno je otici. Usput, glavna je prica propitivanje za rodbinu i poznanike, ne zna se ko je i kada izbjegao, kao i da li je uopste otisao ili je ostao. I u toj fantazmagoricnoj koloni, potpuno nesvojstveno za Srbe, ne desava se skoro ni najmanji incident, ljudi tupo idu naprijed i nista im i niko ne smeta.

* * *

Nema ni preticanja, ili ljutnje zbog toga, kao ni zbog pretresa vojne policije na prilazima Ostrelju i oduzimanja oruzja. "Uzmi brate, evo ti, ja sam svoje zavrsio", nekako ravnodusno su govorili Krajisnici, koji se pet godina nisu odvajali od pusaka. Ljudi umiru usput, niko se oko toga pretjerano ne sekira, skinu ih sa traktora i sahrane pored puta. Stanje je potpune narkoze i odsustva svijesti i emocija, koje psihologija i psihijatrija nikad nece uspjeti do kraja odgonetnuti i rasvijetliti. "Ode narod...", kaze jedna starica, dok kraj puta u Bosanskom Petrovcu posmatra kolonu. Slika cetvrta: Zadnji vojnik svjetlo gasi... Kako je i zasto doslo do iznenadnog povlacenja vojske na "rezervne polozaje", niko do sada nije pouzdano utvrdio, to je i dalje najstroze cuvana tajna. Zna se da je prvi hrvatski napad uspjesno odbijen, da se na pojedinim sektorima i napredovalo, izravnati su neki zaostali "dzepovi", unisteno je dosta hrvatskih tenkova, posebno na prilazima Petrinji, hrvatski vojnici su masovno ginuli u Lici (nedavno je objelodanjeno da je jedan hrvatski komandant na svoju ruku naredio juris, pa je smijenjen jer nije postovao naredbu da ceka dok se Srbi sami ne povuku). Odmah poslije poraza, mnogi oficiri su pricali o famoznoj naredbi Glavnog staba SVK o postupku u slucaju napada, koju su dobili oficiri ranga komandanta brigade navise. Sta je pisalo u njoj, nije poznato, svi o tome cute kao zaliveni, ali nije sporno da je takvo nesto postojalo, jer je u vecernjima satima pocelo povlacenje sa polozaja.

Novinari u Kninu, koji su press centar imali u Domu Vojske, bili su neposredni svjedoci iznenadnog povlacenja Glavnog staba, oko osam uvece. Visi oficiri su odlazili, vukli sa sobom razne papire (ispostavilo se nevazne, jer je glavna arhiva, ukljucujuci u hard diskove kompjutera, ostala i pala u ruke Hrvatima). Falilo je jos samo da nose stolove, brave i kvake, kao sto je to cinila JNA odlazeci iz Zadra, Sibenika, Splita...., pa da ugodjaj bude potpun. Iza vajnih oficira bezbjednosti ostala su mnoga dokumenta, na osnovu kojih je hrvatska stampa danima seirila, objavljujuci spiskove navodnih ratnih zlocinaca i pocinjenih djela. Zabiljeske KOS-a o pojedinim srpskim borcima i dobrovoljcima Hrvatska je dobro iskoristila. Naravno, od svega toga treba odvojiti nize oficira, do ranga kapetana, koji su se casno borili dok su imali cime i uspjesno komandovali jedinicama dok im nije iskljucena veza sa komandama. Potpunu propast krajiskih linija odbrane dodatno su ubrzale glasine da se narod povlaci, jer, zna se, kada vojnik ne zna sta mu je sa familijom, nije mu vise do borbe, a ako zna da oni odlaze, koga onda da brani, i tako ukrug.

I dok su Kninom tutnjali tenkovi u povlacenju, a Glavni stab odavno otisao na nepoznati "rezervni polozaj", jedan visoki oficir, pomocnik komandanta Glavnog staba za moral, ostao je da pogasi svjetla u Domu Vojske, tako da su novinari, gledajuci u cudu sta se desava, konstatovali da se radi o parafrazi one ranije price da ce se srpsko pitanje rijesiti kad svi Srbi negdje isele, a posljednji ostane da ugasi svjetlo i zatvori vrata za sobom. Taj pukovnik je "ugasio svjetlo" i zaputio se u nepoznato, usput trazeci svoju porodicu. Vidjen je usput kako se vozi na konjskim kolima... Akteri vojnicke drame prosli su kako koji - oni koji su bili na vrhu i snosili objektivno najvecu odgovornost nagradjeni su u VJ, da li vecim cinom ili polozajem, ili "prosirenjem" postojeceg stana za 100-200 kvadrata, dok su onima koji su najvise stradali, a najmanje krivi, nizim oficirima, "velikodusno" ponudjene dvije opcije - odlazak u istocnu Slavoniju ili na Kosovo. Slika peta: Logor na otvorenom Banja Luka i vlasti u njoj nisu mogle da shvate kakav se izbjeglicki talas valja prema gradu, tako da su, u jutro 6. avgusta, bili zateceni brojem pristiglih ljudi.

U to vrijeme, bas te noci, kulminirao je i sukob izmedju civilnog i vojnog rukovodstva RS, prava drama se odvijala u kasarni "Vrbas", koju su cuvali do zuba naoruzani vojni policajci, a oko nje, sa isto toliko oruzja, pripadnici MUP-a RS, spremni da pucaju jedni na druge. Dolazak tolikog broja izbjeglica, koje su neprestano pristizale, kao da je otrijeznio i jedne i druge, pa su poceli organizovati prihvat, prvo u kasarni "Rakovacke bare", a onda u "Kozari", koja je tih dana bila najveci logor na otvorenom u svijetu. Desetinama, pa i stotini hiljada ljudi ona je bila prvo utociste i "odmoriste" na putu prema Srbiji. Bila je to slika koja se nikad nece moci izbrisati iz sjecanja, ljudi povaljani po spavaonicama, hodnicima, travnjacima, vriska djece, naricanje zena, guzve na razglasnoj stanici preko koje su trazene i sastavljane porodice... Krajisko rukovodstvo (ono koje nije prethodno "zapalilo" za Beograd), pokusava da formira nekakav krizni stab, dolazi i do prvih "varnicenja" oko daljeg koncepta sudbine naroda, jedni su za ostanak i pokusaj povratka pod borbom, drugi za odlazak u Srbiju, na sigurno... Dileme rjesava dolazak komesara za izbjeglice Srbije Bube Morine, koja je dovezla nekoliko slepera pomoci i na sastanku imperativno povikala: ne dolazite nam u Srbiju, nemamo vas gdje primiti i necemo vas primiti. Ni ne pomisljajte na dolazak - sve cemo vam poslati, hranu, cebad, odjecu, sredstva za higijenu, gorivo, ali vas pustiti u Srbiju necemo, Racu necete preci... Vikala je tako Buba (sada nezamjenjivi kadar JUL-a, koji je u medjuvremenu paralelno napredovao i do saveznog ministra), ali niko je nije slusao, narod je imao samo jedan cilj - "majku Srbiju". Ona se jos vise razvikala kada je sutradan svoje rijeci vidjela u novinama i cula na radiju, jer nije znala da su tom sastanku prisustvovali i novinari, koji su se "usudili" da prenesu ono sto je rekla. Bez obzira na njene rijeci, kolone su krenule dalje i zakrcile "koridor", koji su oni koji su tada njime odlazili probili tri godine ranije. Putovalo se danima, islo puzevim korakom, ali se ipak doslo do Race, koja je, polovinom avgusta, poslije necije naredbe, postala nepremostiva prepreka za vojno sposobne muskarce. Uci u Srbiju nisu mogli, pa su mnogi to radili ilegalno, camcima i splavovima, po cijeni od 50, a kasnije i 100 maraka.

* * *

Slika sesta: Beograde, u bodljikave zice nek te ograde Iako je krajisko rukovodstvo skoro papagajski ponavljalo, a neki srbijanski funkcioneri indirektno i davali takve naznake, da ce, u slucaju da Hrvatska napadne, Jugoslavija priteci u pomoc, do toga se nije desilo, ali je borbena gotovost VJ, a posebno MUP-a Srbije, podignuta na najvisi nivo. Zasto vojske poznato je, a zasto policije, ispostavilo se po dolasku prvih izbjeglickih kolona, jer su na svakom odvajanju sa auto-puta stajali policajci koji nisu dozvoljavali skretanje, nego su ljudi upucivani "dalje". Kuda dalje, niko nije znao. Nisu pomagala ni preklinjanja i pozivanje na rodjake koji stanuju u nekom gradu - vecina molbi da se puste negdje u okolicu Beograda zavrsavala je negativno. Rijetki su srecnici po koje je dosao neki rodjak pa ih strpao u auto beogradske registracije. Kola sa oznakama KNN, KE, GN, VN, u glavni grad nisu se mogla lako probiti pored dvostrukog obruca policajaca. Bora Corba, pocasni gradjanin Knina, tada je, revoltiran, napisao pjesmu koja je ukratko sve docarala: Beograde, u bodljikave zice nek te ograde... Izbjeglice su, uglavnom, auto-putem usmjeravane na jug Srbije i smjestane u kolektivne centre, a nemali broj je, mimo svoje volje, odveden na Kosovo. Obecali su im posao, smjestaj, dio je to i dobio, ali je vecina zavrsila u sportskoj hali "Boro i Ramiz" u Pristini, barakama nekadasnje poljoprivredne zadruge u predgradju Prizrena, ili nekim supama u Suvoj Reci, gdje se broj Srba nije mjerio procentima, nego promilima. A onda su dosli humanitarci iz Komesarijata za izbjeglice i Crvenog krsta Srbije, trazeci od izbjeglica da se registruju i prijave boraviste. Odakle tolika briga, pokazalo se dan, dva kasnije, kada su na vrata zakucali policajci i odvodili muskarce u nepoznatom pravcu, ispostavilo se Arkanovim formacijama u istocnu Slavoniju. O torturama koje su tamo trpili tokom tih nekoliko mjeseci ljudi nerado pricaju, ali se zna da je sledovalo sisanje do glave, neljudski dril pracen batinama za svaki prekrsaj celicne discipline i slicno. Ulice srbijanskih gradova licile su na lovista, policajci u uniformi i civilu naprezali su sluh ne bi li culi bilo koju rijec ijekavskog ili prekodrinski naglasak, odmah hvatali te ljude, trpali ih u marice i odvodili u sabirne centre, a odatle autobusima u istocnu Slavoniju. Slika sedma: Buvljaci kao sudbina Pristigli Krajisnici ubrzo su se suocili sa surovom realnoscu, od onoga sto su dobijali kao humanitarnu pomoc nije se moglo zivjeti, rodjacima nisu mogli biti vjecno na grbaci, a stan koji bi se iznajmio se morao platiti. Kako se legalni posao nije mogao naci (postojala je tajna uredba Vlade Srbije o zabrani zaposljavanja izbjeglica), krenuli su sa jedinim mogucim nacinom prezivljavanja - sivom ekonomijom "na malo" (Ona "na veliko" bila je rezervisana za "zvjerke" iz partije koja je tad bila na marginama, a danas je na vlasti). Prvo cigarete na ulici, a potom razna roba na "buvljaku", beogradskom, subotickom, pancevackom, a kasnije i pijacama ostalih gradova.

Beogradski buvljak postao je najbolja slika svega, "firma na otvorenom" sa najobrazovanijim kadrovima. Izbjegli ljekari, profesori, inzenjeri, direktori i drugi rukovodioci borili su se za svoje mjesto na tezgi, ustajali u cik zore da bi zauzeli povoljnije mjesto. Posao je bio naporan, cjelodnevno stajanje po cici zimi i suncu, ali je i zarada vremenom bivala sve veca. Oni koji su usli u taj "biznis" rade ga i danas, mnogi su od zaradjenog vec kupili stanove ili grade kuce. Vremenom ljudi napuste taj posao, nadju nesto sigurnije, ili odu preko UNHCR-a u Australiju ili Kanadu, a svoju tezgu prepustaju sapatniku koji nije mogao da se snadje, solidarnost tu vlada vise nego bilo gdje drugdje. Sa beogradskog buvljaka oni su protjerali Cigane, ijekavsko narjecje postalo je sluzbeno na tom prostoru, a posto su grupisani, prodavce ne treba vise pitati jesu li iz Knina, Benkovca, ili Korenice, nego iz kojeg su sela u tom kraju. I svasta se tu moze vidjeti - veterinar koji prodaje zimske jakne ili majice, zavisno od sezone, profesorica biologije za tezgom sa vesom, bivsi direktor koji trguje torbama, nekadasnji ministar u Vladi RSK sa stekama bonda i lakija... Buvljaci su tako postali sudbina Krajisnika, tu ne dolaze samo da prodaju i kupuju, tu dolaze da se vide sa prijateljima, da cuju informacije, ko se vratio u Krajinu, ko je otisao vani, ko je umro ili se ozenio, prava berza informacija pod vedrim nebom.

* * *

Slika osma: Redovi Dok mladje izbjeglice rade kako bi osigurale egzistenciju, oni stariji svoje slobodno vrijeme, a to je maltene svih 24 sata dnevno, trose u redovima, to je bilo "nevidjeno" otkrice kao mogucnost da se jedni drugima izjadaju i razmijene saznanja. Prvo su otkriveni redovi pred kancelarijama Crvenog krsta ili raznih humanitarnih organizacija. Iako nisu nista uzimali, Krajisnici su tu dolazili, pravili guzvu, jer im je bilo potrebno da se vide sa "svojim ljudima". Kada dodju na red da udju, oni se jednostavno povuku na kraj reda i nastave za zapocetom pricom.

Kada im je to dosadilo, jer vidjaju uvijek iste ljude, "otkrivene" su neke crkvene humanitarne organizacije, adventisti, baptisti, i slicni, neki su se preselili i tamo, da "ubiju vrijeme". Mladi ljudi su, skoro coporativno, odmah po dolasku pohrlili pred vrata raznih ambasada, u nadi da ce imati srecu da ih te zemlje prime kao izbjeglice. Desetine hiljada formulara je popunjeno, razne takse placene, ali dalje od prvog razgovora mnogi nisu odmakli. Vecina je od ambasada dobila obavjestenje da su im useljenicke kvote popunjene i da ne mogu da ih prime ni narednih godina. Trajalo je to nepune tri godine, sve do proljeca 1998. godine, kada su, vjerovatno znajuci sta ceka Srbiju s pocetkom sukoba na Kosovu, SAD, Kanada, Australija, i to uglavnom preko UNHCR-a, odskrinule svoja vrata za srpske izbjeglice. Koliko je tacno ljudi otislo za protekle dvije godine, nije poznato, ali procjenjuje se najmanje 20-30 hiljada. U posebnoj prednosti bile su izbjeglice koje su boravile na Kosovu, njima su vrata bila sirom otvorena.

Mnogi su, znajuci za to, pozurili da se prijave kao izbjeglice u nekom od kosovskih gradova, ali bilo je kasno, UNHCR se ranije osigurao od te varijante - 1. marta 1998. godine od nadleznih su zatrazili pune spiskove izbjeglica na Kosovu, navodno zbog povecanja pomoci. Ko nije bio na tom spisku, nije dolazio u obzir. I tako s Kosova nisu u inostranstvo otisli samo oni izbjegli Krajisnici koji nisu htjeli, a njih je bilo malo. Slika deveta: Penzioneri probili led povratka Srbija i Hrvatska zvanicno se nikad nisu dogovorile oko povratka izbjeglica, ali su to, na neki nacin, ucinile nezvanicno, preko Sremsko-baranjske oblasti, koja je tada bila pod prelaznom upravom, a paralelno su bile vlasti i Hrvatske i Krajine. Desetine hiljada ljudi odlazilo je u Vukovar ili Beli Manastir i tamo se fiktivno prijavljivalo da bi dobilo hrvatska dokumenta, ukljucujuci i pasos.

Mnogi drugi su tamo odlazili da bi podigli domovnicu, koja je mnogo znacila u dobijanju putnog lista za povratak. Desavalo se to najvise 1997. godine, kada su mnoge izbjeglice organizovale i svojevrsne agencije za odlazak po hrvatska dokumenta. Prvi su po dokumenta otisli penzioneri, njima su bila i najpotrebnija, kako bi regulisali primanja, a potom su krenuli i ostali. Penzioneri su i probili led povratka u svoja mjesta, odakle su se, u prvo vrijeme vracali razocarani, ali su se potom privikli na sva maltretiranja koja su dozivljavali od Hrvata doseljenih iz raznih mjesta u BiH. Svoje je ipak svoje, rezonovali su, odlazeci u sela i krpeci i popravljajuci potpuno opljackane kuce. Sa vlastima nisu imali nekih problema, ako se izuzmu administrativne zackoljice. Proces je tako krenuo, ali je broj mladih ljudi koji se vracaju zanemariv, jer nemaju nikakve egzistencije - posla nema ni za Hrvate, posto privreda ne radi, a u srpske krajeve niko ne investira, ukljucujuci i drzavu. Posla ima samo za drzavne skuzbenike, vojsku, policiju, administraciju, a na to Srbi ne mogu da racunaju. Onda su, koristeci cesta putovanja tih penzionera-povratnika, proradile linije prevoza raznim vozilima od Beograda do krajiskih mjesta, cijena je u pocetku bila 80, sad je, zbog vece konkurencije, spustena na 60 maraka. Ljudi koji to rade imaju prijavljeno boraviste u RS, kao i hrvatske dokumente. I onda, sa automobilom bh. registracija bez problema ulaze i u Srbiju i Hrvatsku, ne placajuci nikakve takse. Drugi, opet, imaju automobile duplih registracija, pa u "nicijoj zemlji" na hrvatsko-jugoslovenskoj granici mijenjaju tablice. A penzioneri putuju - oni koji su ostali u Srbiji odlaze po penzije, a oni koji su se vratili idu u posjetu djeci u Srbiji (sa kantama vina i torbama sa prsutima).

* * *

Slika deseta: Ko nam je kriv Ko nam je kriv - pitanje je koje na usnama Krajisnika lebdi i petu godinu poslije egzodusa. Nekad to nije samo pitanje, nekad je to i ironicna konstatacija, u stilu: sto smo trazili, to smo i dobili. Razasuti po svijetu, neki zale za rodnim krajem, neki su srecni sto su iz njega otisli u "obecane zemlje" i tamo zapoceli novi, normalniji zivot, a treci pokusavaju da sve privremeno zaborave. Ipak, da stvari ne padnu u zaborav, stalno se trude raznorazna udruzenja i organizacije koje u Srbiji i RS navodno zastupaju izbjegle Krajisnike, govoreci u njihovo ime i uvaljujuci ih u politiku za koju vecina vise nema nikakvog interesa. Ljude koji su ostali bez igdje icega preko noci, koji su uspjeli da prezive i ekonomski ponovo stanu na svoje noge, takve stvari vise ne zanimaju, pogotovo ne rat, u koji su ih, marta prosle godine, pozivala neka od tih udruzenja u Srbiji, krseci osnovne odredbe Zenevske konvencije o zabrani vojnog angazovanja lica koja su stekla status izbjeglica. O povratku u zavicaj malo ko razmislja, svi gledaju kako prosperirati u nekoj novoj sredini. Kad su mogli preci koji su pocetkom vijeka odlazili u SAD ili Australiju, decenijama ne doci u rodni kraj, ili to uciniti samo da tu umru, zasto to ne bi mogli i danasnji Krajisnici. A o tome ko je kriv za ono sto se desilo, sve manje se razmislja, mnoge stvari odavno su jasne.