Vrlika je mali gradic u Severnoj Dalmaciji, nalazi se u pitomoj i plodnoj dolini izmedu Dinare sa severo-istocne strane i Svilaje i Kozjaka sa druge srane. Do pre dolaska Srba na te prostore, tu su živeli Iliri, tacnije jedno od Ilirskih plemena, poznatije pod imenom Dalmati, po kojima je i Dalmacija i dobila ime. Dalmati su se bavili stocarstvom, i nisu bili brojni, ali su bili odlicni stratezi i ekstremno hrabri ratnici, koji su svoje ime utkali u istoriju kao pleme koje je pružalo najžilaviji otpor mocnoj rimskoj imperiji, cak više od 100 godina posle pada tih prstora pod rimsku vlast, i dan danas taj nepokolebljivi duh živi u potomcima Vrlike. Prema ranim istorijskim izvorima Srbi su poceli da dolaze na Balkansko Poluostrvo u 6. i 7. veku i da se naseljavaju u današnje srpske pokrajine. Došli su kao neznabošci i pagani, ali takvi nisu ostali.S'vremenom su primali Hrišcanstvo. Prvo brojno krštavanje Srba desilo se za vreme vizantijskog cara Iraklija(610-641), a drugo za vreme cara Vasilija I Makedonca(877-886). Ovo drugo pokrštavanje Srba, prema našem poznatom cavremenom istoricaru, Dr. Ðoki Slijepcevicu, bilo je mnogo uspešnije od prvog: „Uspeh ovog drugog pokrštavanja Srba omogucen je pojavom svete brace Kirila i Metodija i njihovih ucenika. Stvaranje slovenskog pisma i prevodenje Svetog Pisma i bogoslužbenih knjiga na slovenski jezik omogucilo je da se široke slovenske mase više zainteresuju za Hrišcanstvo i da ga pocnu bolje shvatati“. Docnije je bogomilstvo remetilo normalan verski život Srba. Za vreme turske vladavine mnogi Srbi, narocito u Bosni, da bi sacuvali imovinu i živote svoje, prelazili su u islam. Tako da je danas najveci broj muslimana srpskog porekla. Prelaz u islam, nesumnjivo, jedan težak udar po srpskom nacionalnom bicu, cije se posledice i dan danas osecaju... Prema scedocanstvima ranih istoricara reka Drina je delila srpsku državu na Rasu(istocno od Drine) i Bosnu(zapadno od Drine).

S obzirom da se iz Bosne tokom vremena velik Srba iselio u druge pokrajine, ne bi odviše bilo odviše bilo zadržati se ovde na Bosni i posvetiti pažnju srpskom karakteru ove drevne kolevke zapadnog Srpstva. Grcki pisac Kinom (1180) cpominje reku „Drinu, koja razdvaja Bosnu od ostale srpske zemlje“. Vizantijski car Konstantin Porfirogenit(913-959) Bosnu imenuje kao „poseban predeo u zemlji Srbiji...“ Hrvatski istoricar i naucnik Vatroslav Jagic kaže da je za vreme Bana Ninoslava(1234-1240) upotrebljavan izraz SRBLjIN. Drugi istoricar Dubrovcanin Milan Rešetar, navodi da Ban Ninoslav u svojim poveljama obeležava svoje podanike imenom „Srbin i nikako drugacije“. Kralj Tvrtko se kruniše u Mileševi na grobu Sv. Save i uzima titulu srpskih kraljeva: Tvrtko kralj Srbljem. Bosna je bila nekad samostalna, a nekad pod vlašcu Madarskih kraljeva. Pod Tursku vlast je potpala 1463. godine i pod njom ostala sve do Berlinskog Kongresa 1878. Odlukom Berlinskog Kongresa Bosna je prepuštena austrijskoj okupaciji, što je ustvari bilo u aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austrije(1908), koja je srecom okoncana porazom i slomom Austro-Ugarske i Nemacke u Prvom svetskom ratu (1914-1918). Tokom vremena a narocito posle turskog osvajanja Bosne, mnogi Srbi su poceli da se iseljavaju iz Bosne u Dalmaciju, potom u Liku, Baniju, Kordun i Slavoniju, Cime se u mnogome promenio etnicki karakter pomenutih pokrajina. Vec krajem 13. i pocetkom 14. veka Srbi su poceli da se doseljavaju u Dalmaciju, najpre kao vojnici u službi kod bana Šubica, a docnije i kao naseljenici, koji su pored granicarske službe, poceli da obraduju zemlju. Pominje se da je car Dušan naseljavao srednju Dalmaciju srpskim življem Hercegovine. Veci talasi doseljavanja Srba iz Bosne u Dalmaciju zapaženi su za vreme kralja Tvrtka, koji je osvojio Dalmaciju do Velebita 1390, te docnije, u periodu izmedu 1413 i 1417, a narocito posle pada Bosne pod tursku vlast. Tada su turci napadali na Dalmaciju ratujuci protiv Madarske i Mletacke Republike. Brojno naseljavanje Srba iz Bosne u Dalmaciju zapaženo je u periodu izmedu 1523. i 1527. godine. Nekoliko hiljada Srba doselilo es u Kninsku krajinu 1551. Povremena i brojno manja doseljavanja bivaju docnije. Cim su Turci poceli da upadaju u Dalmaciju, a narocito posle pada Klisa(1537), cime je konacno prestala Madarska vlast u Dalmaciji, Hrvati su u strahu i panici napuštali svoja odnjišta i bežali pred Turcima, sklanjajuci se u primorske gradove koji su držali Mlecani. U opustošene krajeve Turci su naseljavali Srbe da obraduju zemlju i da im placaju Harac. Otprilike u isto vreme kada su prodirali u Dalmaciju, Turci su poceli sa napadima na Liku i Krbavu, koje su potpuno osvojili do 1527. godine. Potom su osvojili i Baniju. Lika i Krbava ostaše pod turskom vlašcu 160 godina, a Banija 100 godina.

Srbi-iseljenici iz Bosne došli su u nove krajeve praznih ruku, ali ne i praznih duša. U novu postojbinu doneli su sa sobom svoje verno ocuvano Pravoslavlje, najdragoceniji biser svoje duše, cvrsto rešeni da njegovo neprekidno egzistiranje obezbede svojoj deci i da ga ovekovece podizanjem pravoslavnih hramova, duhovnih svetionika, u kojima ce se Bogu moliti i kroz koje ce mlade generacije vaspitavati. I tako gde god je niklo novo srpsko naselje u Lici i Dalmaciji, tu je uskoro nikla i nova srpska bogomolja. Jedna od najstarijih crkava je crkva Sv. Spasa, podignuta za vreme Kralja Tvrtka na izvoru Cetine(1390). Iz toga doba pominju se srpske crkve u Klisu i Bribiru. Docnije su podignute mnoge crkve u srpskim naseljima širom Like i Krbave, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije. Iz cinjenice da je najveci broj doseljenika iz Bosne bio pravoslavne vere da se zakljuciti da je pravoslavlje bilo jako u Bosni, kudiikamo jace nego rimokatolicizam. Pritiskom bogomila, a docnije muslimana, nije mogao pokolebati Srbe u njihovoj veri. Naprotiv, iz te borbe sa inovernicima, Srbi su uvek izlazili jaci, cvršci i postojaniji u svojoj veri. Pored parohijskih crkava, Srbi su po dolasku u nove krajevepodizali i svoje manastire, cak i ranije nego crkve. Manastir Krupa pod velebitom blizu Žegara sazidan je 1317. godine nastojanjem dobeglih kaludera i sabrace manastira Krupe u Bosni, šcedrom pomoci srpskih kraljeva Milutina i Stefana Decanskog i cara Dušana, kao i žrtvama plemenitog srpskog naroda. Potom 1350. godine pojavljuje se druga tvrdava srpskog pravoslavlja – manastir Krka, blizu Kistanja, pokraj reke Krke. Ovaj manastir je sazidan izobilnom pomoci Jelene, udove bana Mladena Šubica, sestre Cara Dušana Silnog. Inicijativa za podizanje manastira došla je od Jeleninog ispovednika, o.Ruvima. Manastir Krka je narocito znacajan po tome, što je u njemu otvorena i radila prva srpska bogoslovija u zapadnim krajevima. Pri kraju XIV veka (1395) pojavljuje se i treca zvezda na nebu crpskog pravoslavlja – manastir Dragovic u Vrlickoj krajini, blizu sela Koljana, koji su sagradili doseljeni Srbi iz Bosne. 1602. Osnovan je manastir Gomirje u Gorskom Kotaru. Osnovali su ga kaluderi manastira Krupe, koji su posle pada Klisa(1596) pobegli iz Dalmacije, ispred turskog zuluma u Gorski Kotar. Pominju se dva manastira: manastir na Mudrušu kod Ogulina i Komovina izmedu Petrinje i Dvora. Nažalost, ova oba manastira su zatvorena i opustošena na zahtev rimske kurije. Život Srba pod turskom vlašcu nije bio lak. Turci su cinili necuvena zverstva. Prema Adamu Pribicevicu Turci su izvršili preko 30 vecih i manjih pokolja Srba u krajevima u kojima su vladali (1574-1596). Jedan od najkrvavijih turskih zlocina bio je pokolj Srba u Bosni i Hercegovini (1655), koji je pocinio Ali-paša Cengic sa svojom vojskom. Turci su bili poznati po osvetoljubivosti. Sa sadistickim besom svetili su se hrišcanima. Istorija turskog utvrdenja - Klis to najbolje pokazuje: Uskoci iz okoline Klisa, potstaknuti od nekog splitskog plemica, preotmu Klis od Turaka 1596. godine. To razjari Turke, te udare sa jakom vojskom i povrate Klis posle dva meseca. Tada pocnu tako nemilosrdno da se svete hrišcanima, da je veliki deo Srba iz Klisa i okoline napustio svoja ognjišta i prebegao u Gorski Kotar, naselivši se u Gomirje, Vrbovsko i Moravice. Gde god su vladali, Turci su nametali na narod veliki porez „harac". To je narodu dojadilo, pa se poceo da diže protiv Turaka. Tako srpski vojvoda Todor digne bunu 1640. i posle pobede nad Oda pašom, prede kroz Petrovu Goru u cesarevinu sa prilicnim brojem naroda, koji naseli na prostoru oko Kupe do Petrinje. U ove iste krajeve docnije stigne i vojvoda srpski Bradic (1680) sa 120 srpskih porodica. Nezadovoljstvo protiv Turaka je sve više raslo medu Srbima. U Dalmaciji pocece uskoci da dele megdan s Turcima. Svojom borbom protiv Turaka uskoci su mnogo zadužili Mletacku republiku. Poznato je da je serdar Janko Mitrovic sa svojim uskocima odbranio Šibenik od Mehmed-paše Tekelije, koji je napao ovaj primorski grad sa 40.000 Turaka (1647). Ohrabreni tom pobedom, uskoci ce produžiti borbu protiv Turaka za iducih 70 godina - sve do Požarevackog mira (1718). Posle poraza kod Šibenika Turci ce doživeti još jedan poraz u primorskoj krajini - u Gackoj Dolini, na koju je krenuo ali-paša Cengijc sa 8.000 Turaka i to posle onog pokolja Srba u Bosni i Hercegovini. U Gackoj dolini tek su se bili smestili Srbi, koji su došli iz Bosne, iz Usore. Kivni na Ali-pašu zbog pokolja Srba u Bosni i Hercegovini, dignu se oni (1663) i docekaju Turke i odista osvete svoju srpsku bracu koje je Ali-paša pobio u B i X. Turci su bili do nogu potuceni. Imali su 2000 mrtvih i 256 zarobljenih vojnika. Pobeda u Gackoj dolini toliko oduševi Srbe da oni organizuju jak napad na Turke sa svih strana (1864): Iz Dalmacije krenu 20.000 Srba pod komandom proslavljenih uskoka: Jankovic Stojana i Smiljanic Ilije; iz Like -12.000 Srba udare na Turke pod vodstvom Radoša, Jovana, Mijojla, Save, Maroja, Vuka i Vucka; iz Krbave povedu Srbe protiv Turaka: Dobrivoje Kneževic i Predoje Zaklan, oba iz Bunica. Ustanak protiv Turaka ubrzo zatalasa i Srbe iz Žumberka (1685), zatim Srbe Gomirja, Plaškog i primorske krajine. U isto vreme i Srbi u Bosni pozdraviše ustanak hrišcana protiv Turaka, te se mnogi medu njima pridružiše srpskim ustanicima i zajedno sa Sarajevskim mitropolitom Atanasijem Ljubojevicem predoše u Baniju i ocistiše je od Turaka (1688)... I tako od 1683. do 1699. godine, Lika, Krbava i primorje behu oslobodeni od Turaka, što je priznato Karlovackim mirom (1699). Prema statistickim podacima iz toga vremena u Lici i Krbavi bilo je 1699. godine 14.000 srpskih porodica; bunjevackih 160 porodica; hrvatskih i kranjskih - 250 porodica; pokrštenih turskih -100 porodica. A u Baniji 1739. bilo je 15.000 srpskoga naroda. Za vreme turske vladavine, isto onako kako je stradao srpski narod tako su stradala i žarišta njegovog verskog, nacionalnog i kulturnog života. O tome najbolje svedoci gorka sudbina srpskih manastira. Znali su Turci vrlo dobro, kako važnu ulogu u životu Srba igraju njihovi manastiri, kako u cuvanju pravoslavne vere tako i u budenju i jacanju nacionalne svesti, te su neprestano držali oko na njima, tražeci da ih okrive za bilo šta, pa da onda na njima iskale svoj gnjev. Manastir Krupa je dva puta stradao od Turaka: prvi put (1502) bio je potpuno opljackan. Kaluderi su iz njega pobegli u manastir Krku, odakle su se povratili tek posle sklopljenog primirja izmedu Turaka i Mlecana (1503); drugi put (1620), opet s namerom da ga opljackaju. Kaluderi im se suprostave. Turci ne samo opljackaju nego i zapale manastir, cak i ubiju jednog kaludera. Ostali kaluderi se razbegnu i tek posle 22 godine povrate u potpuno pust manastir (1642). Slicna sudbina zadesila je i manastir Dragovic. Turci ga napadoše (1480), opljackaše, a kaludere rasteraše. Tek posle 20 godina, kaluderi se povratiše i s teškom mukom otpoceše obnovu manastira. Turci po drugi put napadoše manastir 1619. godine. Zbog nepodnošljivog turskog terora, kaluderi su bili primorani da napuste manastir i odu u Grabovac, tako da je manastir ostao pust. Docnije dode red i na manastir Krku (1647). Smatraj uci manastir Krku glavnim centrom uskocke aktivnosti i nacionalnog organizovanja naroda, Turci, posle poraza kod Šibenika, udare na manastir, opljackaju ga i zapale. Kaluderi izbegnu u Zadar. Sa njima izbegnu i 70 daka Krcke bogoslovije (to je ujedno bio i kraj ove važne versko-prosvetne ustanove, kojaje igrala važnu ulogu u podizanju i vaspitavanju sveštenickog podmaldka pune 32 godine). Srbi Dalmacije su se borili protiv Turaka sve do Požarevackog mira, kada je cela Dalmacija došla pod vlast Mletacke Republike. Bosna i Hercegovina su ostale pod turskom vlašcu i posle Požarevackg mira sve do Berlinskog Kongresa. Srpski narod je bio nezadovoljan turskom upravom. Ne samo pravoslavni, vec i poislamljeni Srbi ispoljavali su svoju ogorcenost protiv turskih zuluma, koja je došla do izražaja kroz nekoliko buna podignutih protiv turskog nasilja, kao što su bile: Dadiceva buna (za vreme Prvog srpskog ustanka); Husejinova buna (1832); Kediceva i Rizvanbegoviceva buna. Nezadovoljstvo Srba protiv Turaka dostignu vrhunac, kad Omer-paša poce da kupi oružje od naroda u Hercegovini, koji ubrzo zahvati i Bosansku krajinu (1875). U zapadnoj Bosni Srbe je predvodio iskusni ustanik Golub Babic, rodom iz Trubara. S njim su bili o. Karan, Petar Kreco, Trivan Amelica i još mnogi hrabri sinovi Bosne, ratujuci protiv Turaka pune tri godine i nanoseci im teške gubitke. U ustanku je ucestvovao i knez Petar Karadordevic pod imenom Petra Mrkonjica... Turska je izgubila rat i odlukom Berlinskog Kongresa (1878) izgubila Bosnu i Hercegovinu.

Požarevackim mirom cela Dalmacija je potpala pod vlast Mletacke Republike. Nažalost, ni Mletacka vladavina nije mnogo usrecila Srbe. Kao štoje Austriji i hrvatskim grofovima u Lici i Primorju smetalo pravoslavlje srpskoga naroda, tako je ono smetalo i mletackoj vlasti u Dalmaciji. I zato su Mlecani, udruženi s rimskom kurijom, poceli da cine sve moguce da odvoje Srbe od Pravoslavne crkve i da im nametnu uniju. Cak su nametnuli Srbima unijatskog episkopa, Meletija Tipaldia, koji je sa rimskim biskupom vršio stalni pritisak na pravoslavne Srbe. U tom prozelitskom besnilu, narocito se istakao zadarski nadbiskup Vicentije Zmajevic, kojije zabranio pravoslavnim sveštenicima da vrše sveštenoradnje bez odobrenja rimokatolickog biskupa, a pravoslavnim Srbima u Skradinu zabranio je zidanje nove crkve... Skoro sve istinske srpske pravoslavne episkope mletacke vlasti i rimska kurija prognali su sa njihovih eparhija: episkopa Nikodima Busovica, episkopa Stefana Ljubibratica, episkopa Simeona Koncarevica. Kada je Srbima dozlogrdilo držanje Mlecana i rimokatolickih biskupa i sveštenika, oni podignu bunu, najpre u Bukovici, Kotarima i biogradskom primorju (1704) pod vodstvom opa Petra Jagodica-Kuridže, a potom (1705) u vlrickoj krajini od vodstvom dragovicskog kaludera Isaije - sa 700 naoružanih vojnika. Oba ustanka su bili u krvi ugušeni. Pop Kuridža je stavljen u zatvor, u kome je camio 40 godina. Slep i nepokretan pušten je iz zatvora 1746. godine. Posle tri godine umro je u Zadru. Kaluder Isija je oteran na doživotnu robiju. Mirom u Kamformiji prestalaje mletacka vladavina u Dalmaciji (1797). Istra, Dalmacija i Boka pripale su Austriji. Mnogi Srbi koji su živeli u krajevima okupiranim od Turaka prelazili su u cesarevinu, verujuci da ce se u njoj covecnije postupati s njima. Nažalost, u tome su se prevarili. Našli su se pod udarom dvaju neprijatelja: Austrije i Hrvata. Austrijske vlasti su upotrebljavale Srbe kao vojnike -granicare, a hrvatski grofovi zahtevali su od Srba ne samo da ih cuvaju i brane od Turaka, vec i da rade na njihovim imanjima kao kmetovi. Austrijske vlasti, doduše, cenile su Srbe kao dobre vojnike i davale im platu, oružje i zemlju, ali su znale i silu da upotrebe protiv Srba, kao što je slucaj bio u Petrovu Selu. Hrvatski grofovi su bili i su više surovi prema Srbima. Ne samo da su tražili da im Srbi rade kao kmetovi, vec su tražili da im i „harac" placaju. Takvi zahtevi su ogorcili Srbe do te mere, da je izmedu njih i grofova došlo do sukoba (1642),u kom su Srbi pobedili. Cak je i austrijska vojska intervenisala u korist Srba. Specijalna komisija je povukla granicu izmedu grofovskih imanja i srpskih naselja. I austrijskim vlasitma i hrvatskoj vlasteli je smetalo što su Srbi pravoslavne vere. Udruženi sa rimskom kurijom, oni su sve cinili da odvrate Srbe od njihove vere. Hrvatski biskupi i svštenici su prednjacili u tom pogledu. Tako je biskup Martin Borkovic toliko mucio Srbe na svome imanju u Gradištu blizu Topuskog raznim nametima, da su se Srbi pobunili 1701. god. Kad su biskupi i grofovi videli 500 Srba od oružjem, uplašiše se i poceše drukce tretirati Srbe. Da je biskupima pošlo za rukom da Srbe pounijate, ne bi nikad došlo do sukoba medu njima. Ne samo da hrvatska vlastela nisu bila naklonjena Srbima, vec i najveci deo hrvatskoga naroda nije im bio naklonjen. Samo u slucaju turske opasnosti, i grofovi i biskupi i narod bili su mekši prema Srbima, ocekujuci da ce ih Srbi, kao izvežbani vojnici, braniti od Turaka i najveci deo borbe nositi na svojim plecima. A kad bi opasnost prošla, oni bi ponovo ispoljavali svoju netrpeljivost prema Srbima. Istina, bilo je u tom pogledu izuzetaka, kao što su bili knez Gaspar Frankopan i karlovacki poddeneral Tjuro Frankopan, koji su cenili ratnicke osobine Srba. Ovaj poslednji je doveo dosta Srba iz Usore (Bosna) i naselio ih u delu Like, koji je pripadao Austriji - oko Otocca, po Gackom polju i Zalužnici, Škarama, Doljanima itd., koji ce, kao što smo ranije kazali, pre no što se smeste imati dobar okršaj sa Ali-pašom Cengijcem, u kom ce Ali-paša biti strahovito poražen. Medu hrvatskim generalima i plemicima bilo je i takvih za koje se prema njihovoj sadistickoj i krvolocnoj prirodi može bez preterivanja reci da su bili pretece Pavelicevih ustaša. Adam Pribicevic navodi dva primera. Jedan se odnosi na karlovckog denerala Vuka Frankopana, koji je naredio dželatu da sudskog izaslanika svuce do gola, metne mu katanac na okrajak, išiba ga i izmlati pred narodom; isto tako da izbije korbacem njegovog pratioca ida ga sasvim gola povali na leden kamen i svu noc poliva ledenom vodom.

Drugi primer se odnosi na hrvatske plemice Ivana Banskog i Gašpara Blaževica, koji su dozvali sebi sudca Petra Turkovica i tako ga izmrcvarili, zgrabivši pseto za rep i tukuci ga psetom da je od toga posle umro. Nalazeci se pod udarom Austrije i hrvatskih plemica Srbi bi mnogo gore prošli da nisu bili hrabri vojnici, pa su ih se svi bojali. No i pored toga Srbi su, ako ne na bojnom pollju, ono u verskom životu pretrpeli ogromne gubitke. Nekoliko srpskih naselja ostali su žrtve rimokatolickog prezeletizma: Srbi koji su se doselili u Lic i Krmpot bili su docnije porimokatoliceni; istina, sacuvali su svoj jezik, pa cak i krsnu slavu, ali nisu ostali u krilu svoje Pravoslavne crkve. Srbi u Prilišcu su prevedeni u rimokatolicizam. Njihova crkva sv. Ilije je pretvorena u rimokatolicku crkvu sv. Lenarta. Susednasela Marindo i Rosopajnik takode predoše u rimsku veru. U tom necasnom poslu glavnu ulogu je igrao grof Nikola Zrinjski. Slicna sudbina je zadesila Žumberak, stari grad na granici Hrvatske i Kranjske, usred „uskocke gore". Žumberak je imao 4.500 Srba 1597. godine. Svi su oni docnije na silu pounijaceni. I danas u Žumberku ima dve trecine unijata i jedna trecina rimokatolika. Dva srpska manastira: na Mudrušu kod Ogulina i Komogovina izmedu Petrinje i Dvora su zatvoreni i opustošeni na zahtev rimske kurije. Hrvatski plemici, u težnji da potpuno iskorene pravoslavlje, tražili su na Ugarskom saboru (1741) da se zakonom zabrani pravoslavna vera na podrucju Hrvatske. Carica nije usvojila takav zahtev, zbog rata sa Pruskom, u kojem su joj Srbi i te kako bili potrebni. Isti zahtev su hrvatski plemici ponovili 1764. godine. I ovaj put je Carica odbila njihov zahtev, po savetu ministra Bartenštajna. Kao što je bilo teško Srbima u Lici, Baniji, Kordunu i Primorju pod austrijskom vlašcu, tako je bilo teško i Srbima u Dalmaciji. Kad je prestala mletacka vladavina u Dalmaciji, njen antisrpski i antipravoslavni rad produžila je Austrija od 1797. do 1805. godine i od 1813. do Prvog svetskog rata. Od 1805.do 1813. Dalmacijaje podpadala pod francusku vlast. Iako je francuska vladavina u Dalmaciji bila kratkog veka, ona je ostala u lepom secanju kod Srba, jer je taj kratki period bio vreme relativnog mira i slobode veroispovedanja. 1813. godine Austrija je od Francuza preuzela vlast u Dalmaciji. Odmah je stupila u vezu sa episkopom Benediktom Kraljevicem i privolila ga na uniju, što je Srbe toliko ogorcilo da mu je nekoliko zaverenika napravilo zasedu u Šibeniku na Duhove, koju je on izbegao, ali je odmah posle toga pobegao u Zadar, zatim iz Zadra u Italiju. Njegov vikar, arhimandrit Gerasim Zelic, bio je veran svojoj Pravoslavnoj crkvi, pa je zato morao da strada kao i svi drugi crkveni predvodnici pre njega. Odmah je bio pozvan u Bec, odatle sproveden u Budim, gde je ostao u pritvoru sve do svoje smrti. Prilazak uniji eiskopa Benedikta Kraljevica odrazio se u izvesnoj meri na njegovu eparhiju. Dvojica sveštenika, Petar Kricka u Krickama i Makro Busovic u Baljcima, iz najsebicnijih pobuda - da bi izbegli odgovornost zbog svog nemoralnog života -odluce da predu u unijate (1832). Austrijske vlasti i rimska kurija sa oduševljenjem pozdrave tu njihovu odluku. Docnije pridu uniji neki pojedinci iz Velikog Drniša i Petrova Polja. Tako je u Dalmaciji po zvanicnoj statistici (1846) bilo 878 unijata i to: u Drniškoj opštini - 694 osobe; u Vrlickoj -148; Kninskoj 33; Makarskoj - 2; i u Zadarskoj -jedna osoba. Iste godine u Dalmaciji je bilo 77.190 vernika Srpske pravoslavne crkve. Za vreme dalmatinskih episkopa - Josifa Rajacica, Jeroteja Mutibarica, rodoljubivog Stefana Kneževica i ucenog Nikodima Milaša situacija se malo popravila. Verski život je tekao bolje i organizovanije, ali ne nikad bez uznemiravanja i ometanja od strane austrijskih vlasti. Kao što je ranije naglašeno, odlukom Berlinskog kongresa (1878) Turska je izgubila Bosnu i Hercegovinu. Odlukom istog kongresa, okupaccija ovih dveju srpskih pokrajina prepuštena je Austro-ugarskoj, koja ih je anektirala 1908. godine. Period Austro-ugarske vladavine u B i X bio je period novih iskušenja i stradanja za srpski narod. Austro-ugarske vlasti u savezu sa rimskom kurijom otpoceše jednu sistematsku propagandnu akciju protiv srpstva i pravoslavlja, izmišljajuci i uvodeci neki bosanski jezik umesto srpskoga, izbacujuci cirilicu, uvodeci latinicu, dovodeci biskupa Štadlera umesto narodnog coveka Vujicica. Opasnost unijacenja pravoslavnog življa ostala je sve ociglednija, iako su stanovnici B i X pretežno pravoslavne vere. Broj stanovnika rimokatolicke vere u B i X u to vreme bio je mali: „Izuzevši nekoliki broj kuca u okolini Travnika i Jajca, nešto malo oko Trebinja i Banje Luke, nigde u B i X nisu se mogli naci katolici, narocito u masama naseljeni; i što ih je bilo, to su vecinom bili rastureni i u neznatnom broju... Ali okupacija B i X otvorila je širom vrata prozelitizmu rimske kurije, koji je još više ojacao aneksijom B i X, 1908. godine. Srpski narod u B i X je bio gnjecen i u verskom i u nacionalnom pogledu. Što je više bio pritiskivan to je sve više poceo daispoljava svoje nezadovoljstvo. Do eksplozije je moralo doci. I ona je došla na Vidovdan 1914. godine, kadaje austro-ugarski prestolonaslednik princ Ferdinand izazivacki posetio Sarajevo; tada ga je docekao smrtonosnim revolverskim metkom mladi Srbin iz zapadne Bosne, sin Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip. Ubistvo princa Ferdinanda je razjarilo Austro-U garsku i Nemacku i one su uskoro objavile rat Srbiji. Tako je poceo Prvi svetski rat (1914), koji se posle teških cetvero-godišnjih borbi ipak srecno završio po Srbe i Saveznike (1918). Sve srpske zemlje bile su oslobodene. Sve srpske pokrajinske Crkve našle su se ujedinjene pod krilima zajednicke majke - Srpske Pravoslavne Patrijaršije. Sve srpske zemlje našle su se u okviru nove države, kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je docnije dobila zajednicko ime: Kraljevina Jugoslavija. Nova država. nažalost, nije bila dugog veka. Celo vreme njenog ostojanja (1918-1941) bilo je ispunjeno politickim trzavicama i potresima.


 

 


© copyright 2001 Web Design by Golden surfer from krajina
Design downloaded from FreeWebTemplates.com
Free web design, web templates, web layouts, and website resources!