Vrlika
je mali gradic u Severnoj Dalmaciji, nalazi se u pitomoj i
plodnoj dolini izmedu Dinare sa severo-istocne strane i Svilaje
i Kozjaka sa druge srane. Do pre dolaska Srba na te prostore,
tu su iveli Iliri, tacnije jedno od Ilirskih plemena,
poznatije pod imenom Dalmati, po kojima je i Dalmacija i dobila
ime. Dalmati su se bavili stocarstvom, i nisu bili brojni,
ali su bili odlicni stratezi i ekstremno hrabri ratnici, koji
su svoje ime utkali u istoriju kao pleme koje je prualo
najilaviji otpor mocnoj rimskoj imperiji, cak više
od 100 godina posle pada tih prstora pod rimsku vlast, i dan
danas taj nepokolebljivi duh ivi u potomcima Vrlike.
Prema ranim istorijskim izvorima Srbi su poceli da dolaze
na Balkansko Poluostrvo u 6. i 7. veku i da se naseljavaju
u današnje srpske pokrajine. Došli su kao neznabošci
i pagani, ali takvi nisu ostali.S'vremenom su primali Hrišcanstvo.
Prvo brojno krštavanje Srba desilo se za vreme vizantijskog
cara Iraklija(610-641), a drugo za vreme cara Vasilija I Makedonca(877-886).
Ovo drugo pokrštavanje Srba, prema našem poznatom
cavremenom istoricaru, Dr. Ðoki Slijepcevicu, bilo je
mnogo uspešnije od prvog: „Uspeh ovog drugog pokrštavanja
Srba omogucen je pojavom svete brace Kirila i Metodija i njihovih
ucenika. Stvaranje slovenskog pisma i prevodenje Svetog Pisma
i bogoslubenih knjiga na slovenski jezik omogucilo je
da se široke slovenske mase više zainteresuju za
Hrišcanstvo i da ga pocnu bolje shvatati“. Docnije
je bogomilstvo remetilo normalan verski ivot Srba. Za
vreme turske vladavine mnogi Srbi, narocito u Bosni, da bi
sacuvali imovinu i ivote svoje, prelazili su u islam.
Tako da je danas najveci broj muslimana srpskog porekla. Prelaz
u islam, nesumnjivo, jedan teak udar po srpskom nacionalnom
bicu, cije se posledice i dan danas osecaju... Prema scedocanstvima
ranih istoricara reka Drina je delila srpsku dravu na
Rasu(istocno od Drine) i Bosnu(zapadno od Drine).
S obzirom da se iz Bosne tokom vremena velik Srba iselio
u druge pokrajine, ne bi odviše bilo odviše bilo
zadrati se ovde na Bosni i posvetiti panju srpskom
karakteru ove drevne kolevke zapadnog Srpstva. Grcki pisac
Kinom (1180) cpominje reku „Drinu, koja razdvaja Bosnu
od ostale srpske zemlje“. Vizantijski car Konstantin
Porfirogenit(913-959) Bosnu imenuje kao „poseban predeo
u zemlji Srbiji...“ Hrvatski istoricar i naucnik Vatroslav
Jagic kae da je za vreme Bana Ninoslava(1234-1240) upotrebljavan
izraz SRBLjIN. Drugi istoricar Dubrovcanin Milan Rešetar,
navodi da Ban Ninoslav u svojim poveljama obeleava svoje
podanike imenom „Srbin i nikako drugacije“. Kralj
Tvrtko se kruniše u Mileševi na grobu Sv. Save i
uzima titulu srpskih kraljeva: Tvrtko kralj Srbljem. Bosna
je bila nekad samostalna, a nekad pod vlašcu Madarskih
kraljeva. Pod Tursku vlast je potpala 1463. godine i pod njom
ostala sve do Berlinskog Kongresa 1878. Odlukom Berlinskog
Kongresa Bosna je prepuštena austrijskoj okupaciji, što
je ustvari bilo u aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austrije(1908),
koja je srecom okoncana porazom i slomom Austro-Ugarske i
Nemacke u Prvom svetskom ratu (1914-1918). Tokom vremena a
narocito posle turskog osvajanja Bosne, mnogi Srbi su poceli
da se iseljavaju iz Bosne u Dalmaciju, potom u Liku, Baniju,
Kordun i Slavoniju, Cime se u mnogome promenio etnicki karakter
pomenutih pokrajina. Vec krajem 13. i pocetkom 14. veka Srbi
su poceli da se doseljavaju u Dalmaciju, najpre kao vojnici
u slubi kod bana Šubica, a docnije i kao naseljenici,
koji su pored granicarske slube, poceli da obraduju
zemlju. Pominje se da je car Dušan naseljavao srednju
Dalmaciju srpskim ivljem Hercegovine. Veci talasi doseljavanja
Srba iz Bosne u Dalmaciju zapaeni su za vreme kralja
Tvrtka, koji je osvojio Dalmaciju do Velebita 1390, te docnije,
u periodu izmedu 1413 i 1417, a narocito posle pada Bosne
pod tursku vlast. Tada su turci napadali na Dalmaciju ratujuci
protiv Madarske i Mletacke Republike. Brojno naseljavanje
Srba iz Bosne u Dalmaciju zapaeno je u periodu izmedu
1523. i 1527. godine. Nekoliko hiljada Srba doselilo es u
Kninsku krajinu 1551. Povremena i brojno manja doseljavanja
bivaju docnije. Cim su Turci poceli da upadaju u Dalmaciju,
a narocito posle pada Klisa(1537), cime je konacno prestala
Madarska vlast u Dalmaciji, Hrvati su u strahu i panici napuštali
svoja odnjišta i beali pred Turcima, sklanjajuci
se u primorske gradove koji su drali Mlecani. U opustošene
krajeve Turci su naseljavali Srbe da obraduju zemlju i da
im placaju Harac. Otprilike u isto vreme kada su prodirali
u Dalmaciju, Turci su poceli sa napadima na Liku i Krbavu,
koje su potpuno osvojili do 1527. godine. Potom su osvojili
i Baniju. Lika i Krbava ostaše pod turskom vlašcu
160 godina, a Banija 100 godina.
Srbi-iseljenici iz Bosne došli su u nove krajeve praznih
ruku, ali ne i praznih duša. U novu postojbinu doneli
su sa sobom svoje verno ocuvano Pravoslavlje, najdragoceniji
biser svoje duše, cvrsto rešeni da njegovo neprekidno
egzistiranje obezbede svojoj deci i da ga ovekovece podizanjem
pravoslavnih hramova, duhovnih svetionika, u kojima ce se
Bogu moliti i kroz koje ce mlade generacije vaspitavati. I
tako gde god je niklo novo srpsko naselje u Lici i Dalmaciji,
tu je uskoro nikla i nova srpska bogomolja. Jedna od najstarijih
crkava je crkva Sv. Spasa, podignuta za vreme Kralja Tvrtka
na izvoru Cetine(1390). Iz toga doba pominju se srpske crkve
u Klisu i Bribiru. Docnije su podignute mnoge crkve u srpskim
naseljima širom Like i Krbave, Banije, Korduna, Dalmacije
i Slavonije. Iz cinjenice da je najveci broj doseljenika iz
Bosne bio pravoslavne vere da se zakljuciti da je pravoslavlje
bilo jako u Bosni, kudiikamo jace nego rimokatolicizam. Pritiskom
bogomila, a docnije muslimana, nije mogao pokolebati Srbe
u njihovoj veri. Naprotiv, iz te borbe sa inovernicima, Srbi
su uvek izlazili jaci, cvršci i postojaniji u svojoj
veri. Pored parohijskih crkava, Srbi su po dolasku u nove
krajevepodizali i svoje manastire, cak i ranije nego crkve.
Manastir Krupa pod velebitom blizu egara sazidan je
1317. godine nastojanjem dobeglih kaludera i sabrace manastira
Krupe u Bosni, šcedrom pomoci srpskih kraljeva Milutina
i Stefana Decanskog i cara Dušana, kao i rtvama
plemenitog srpskog naroda. Potom 1350. godine pojavljuje se
druga tvrdava srpskog pravoslavlja – manastir Krka,
blizu Kistanja, pokraj reke Krke. Ovaj manastir je sazidan
izobilnom pomoci Jelene, udove bana Mladena Šubica, sestre
Cara Dušana Silnog. Inicijativa za podizanje manastira
došla je od Jeleninog ispovednika, o.Ruvima. Manastir
Krka je narocito znacajan po tome, što je u njemu otvorena
i radila prva srpska bogoslovija u zapadnim krajevima. Pri
kraju XIV veka (1395) pojavljuje se i treca zvezda na nebu
crpskog pravoslavlja – manastir Dragovic u Vrlickoj
krajini, blizu sela Koljana, koji su sagradili doseljeni Srbi
iz Bosne. 1602. Osnovan je manastir Gomirje u Gorskom Kotaru.
Osnovali su ga kaluderi manastira Krupe, koji su posle pada
Klisa(1596) pobegli iz Dalmacije, ispred turskog zuluma u
Gorski Kotar. Pominju se dva manastira: manastir na Mudrušu
kod Ogulina i Komovina izmedu Petrinje i Dvora. Naalost,
ova oba manastira su zatvorena i opustošena na zahtev
rimske kurije. ivot Srba pod turskom vlašcu nije
bio lak. Turci su cinili necuvena zverstva. Prema Adamu Pribicevicu
Turci su izvršili preko 30 vecih i manjih pokolja Srba
u krajevima u kojima su vladali (1574-1596). Jedan od najkrvavijih
turskih zlocina bio je pokolj Srba u Bosni i Hercegovini (1655),
koji je pocinio Ali-paša Cengic sa svojom vojskom. Turci
su bili poznati po osvetoljubivosti. Sa sadistickim besom
svetili su se hrišcanima. Istorija turskog utvrdenja
- Klis to najbolje pokazuje: Uskoci iz okoline Klisa, potstaknuti
od nekog splitskog plemica, preotmu Klis od Turaka 1596. godine.
To razjari Turke, te udare sa jakom vojskom i povrate Klis
posle dva meseca. Tada pocnu tako nemilosrdno da se svete
hrišcanima, da je veliki deo Srba iz Klisa i okoline
napustio svoja ognjišta i prebegao u Gorski Kotar, naselivši
se u Gomirje, Vrbovsko i Moravice. Gde god su vladali, Turci
su nametali na narod veliki porez „harac". To je
narodu dojadilo, pa se poceo da die protiv Turaka. Tako
srpski vojvoda Todor digne bunu 1640. i posle pobede nad Oda
pašom, prede kroz Petrovu Goru u cesarevinu sa prilicnim
brojem naroda, koji naseli na prostoru oko Kupe do Petrinje.
U ove iste krajeve docnije stigne i vojvoda srpski Bradic
(1680) sa 120 srpskih porodica. Nezadovoljstvo protiv Turaka
je sve više raslo medu Srbima. U Dalmaciji pocece uskoci
da dele megdan s Turcima. Svojom borbom protiv Turaka uskoci
su mnogo zaduili Mletacku republiku. Poznato je da je
serdar Janko Mitrovic sa svojim uskocima odbranio Šibenik
od Mehmed-paše Tekelije, koji je napao ovaj primorski
grad sa 40.000 Turaka (1647). Ohrabreni tom pobedom, uskoci
ce produiti borbu protiv Turaka za iducih 70 godina
- sve do Poarevackog mira (1718). Posle poraza kod Šibenika
Turci ce doiveti još jedan poraz u primorskoj krajini
- u Gackoj Dolini, na koju je krenuo ali-paša Cengijc
sa 8.000 Turaka i to posle onog pokolja Srba u Bosni i Hercegovini.
U Gackoj dolini tek su se bili smestili Srbi, koji su došli
iz Bosne, iz Usore. Kivni na Ali-pašu zbog pokolja Srba
u Bosni i Hercegovini, dignu se oni (1663) i docekaju Turke
i odista osvete svoju srpsku bracu koje je Ali-paša pobio
u B i X. Turci su bili do nogu potuceni. Imali su 2000 mrtvih
i 256 zarobljenih vojnika. Pobeda u Gackoj dolini toliko oduševi
Srbe da oni organizuju jak napad na Turke sa svih strana (1864):
Iz Dalmacije krenu 20.000 Srba pod komandom proslavljenih
uskoka: Jankovic Stojana i Smiljanic Ilije; iz Like -12.000
Srba udare na Turke pod vodstvom Radoša, Jovana, Mijojla,
Save, Maroja, Vuka i Vucka; iz Krbave povedu Srbe protiv Turaka:
Dobrivoje Kneevic i Predoje Zaklan, oba iz Bunica. Ustanak
protiv Turaka ubrzo zatalasa i Srbe iz umberka (1685),
zatim Srbe Gomirja, Plaškog i primorske krajine. U isto
vreme i Srbi u Bosni pozdraviše ustanak hrišcana
protiv Turaka, te se mnogi medu njima pridruiše
srpskim ustanicima i zajedno sa Sarajevskim mitropolitom Atanasijem
Ljubojevicem predoše u Baniju i ocistiše je od Turaka
(1688)... I tako od 1683. do 1699. godine, Lika, Krbava i
primorje behu oslobodeni od Turaka, što je priznato Karlovackim
mirom (1699). Prema statistickim podacima iz toga vremena
u Lici i Krbavi bilo je 1699. godine 14.000 srpskih porodica;
bunjevackih 160 porodica; hrvatskih i kranjskih - 250 porodica;
pokrštenih turskih -100 porodica. A u Baniji 1739. bilo
je 15.000 srpskoga naroda. Za vreme turske vladavine, isto
onako kako je stradao srpski narod tako su stradala i arišta
njegovog verskog, nacionalnog i kulturnog ivota. O tome
najbolje svedoci gorka sudbina srpskih manastira. Znali su
Turci vrlo dobro, kako vanu ulogu u ivotu Srba
igraju njihovi manastiri, kako u cuvanju pravoslavne vere
tako i u budenju i jacanju nacionalne svesti, te su neprestano
drali oko na njima, traeci da ih okrive za bilo
šta, pa da onda na njima iskale svoj gnjev. Manastir
Krupa je dva puta stradao od Turaka: prvi put (1502) bio je
potpuno opljackan. Kaluderi su iz njega pobegli u manastir
Krku, odakle su se povratili tek posle sklopljenog primirja
izmedu Turaka i Mlecana (1503); drugi put (1620), opet s namerom
da ga opljackaju. Kaluderi im se suprostave. Turci ne samo
opljackaju nego i zapale manastir, cak i ubiju jednog kaludera.
Ostali kaluderi se razbegnu i tek posle 22 godine povrate
u potpuno pust manastir (1642). Slicna sudbina zadesila je
i manastir Dragovic. Turci ga napadoše (1480), opljackaše,
a kaludere rasteraše. Tek posle 20 godina, kaluderi se
povratiše i s teškom mukom otpoceše obnovu
manastira. Turci po drugi put napadoše manastir 1619.
godine. Zbog nepodnošljivog turskog terora, kaluderi
su bili primorani da napuste manastir i odu u Grabovac, tako
da je manastir ostao pust. Docnije dode red i na manastir
Krku (1647). Smatraj uci manastir Krku glavnim centrom uskocke
aktivnosti i nacionalnog organizovanja naroda, Turci, posle
poraza kod Šibenika, udare na manastir, opljackaju ga
i zapale. Kaluderi izbegnu u Zadar. Sa njima izbegnu i 70
daka Krcke bogoslovije (to je ujedno bio i kraj ove vane
versko-prosvetne ustanove, kojaje igrala vanu ulogu
u podizanju i vaspitavanju sveštenickog podmaldka pune
32 godine). Srbi Dalmacije su se borili protiv Turaka sve
do Poarevackog mira, kada je cela Dalmacija došla
pod vlast Mletacke Republike. Bosna i Hercegovina su ostale
pod turskom vlašcu i posle Poarevackg mira sve
do Berlinskog Kongresa. Srpski narod je bio nezadovoljan turskom
upravom. Ne samo pravoslavni, vec i poislamljeni Srbi ispoljavali
su svoju ogorcenost protiv turskih zuluma, koja je došla
do izraaja kroz nekoliko buna podignutih protiv turskog
nasilja, kao što su bile: Dadiceva buna (za vreme Prvog
srpskog ustanka); Husejinova buna (1832); Kediceva i Rizvanbegoviceva
buna. Nezadovoljstvo Srba protiv Turaka dostignu vrhunac,
kad Omer-paša poce da kupi oruje od naroda u Hercegovini,
koji ubrzo zahvati i Bosansku krajinu (1875). U zapadnoj Bosni
Srbe je predvodio iskusni ustanik Golub Babic, rodom iz Trubara.
S njim su bili o. Karan, Petar Kreco, Trivan Amelica i još
mnogi hrabri sinovi Bosne, ratujuci protiv Turaka pune tri
godine i nanoseci im teške gubitke. U ustanku je ucestvovao
i knez Petar Karadordevic pod imenom Petra Mrkonjica... Turska
je izgubila rat i odlukom Berlinskog Kongresa (1878) izgubila
Bosnu i Hercegovinu.
Poarevackim mirom cela Dalmacija je potpala pod vlast
Mletacke Republike. Naalost, ni Mletacka vladavina nije
mnogo usrecila Srbe. Kao štoje Austriji i hrvatskim grofovima
u Lici i Primorju smetalo pravoslavlje srpskoga naroda, tako
je ono smetalo i mletackoj vlasti u Dalmaciji. I zato su Mlecani,
udrueni s rimskom kurijom, poceli da cine sve moguce
da odvoje Srbe od Pravoslavne crkve i da im nametnu uniju.
Cak su nametnuli Srbima unijatskog episkopa, Meletija Tipaldia,
koji je sa rimskim biskupom vršio stalni pritisak na
pravoslavne Srbe. U tom prozelitskom besnilu, narocito se
istakao zadarski nadbiskup Vicentije Zmajevic, kojije zabranio
pravoslavnim sveštenicima da vrše sveštenoradnje
bez odobrenja rimokatolickog biskupa, a pravoslavnim Srbima
u Skradinu zabranio je zidanje nove crkve... Skoro sve istinske
srpske pravoslavne episkope mletacke vlasti i rimska kurija
prognali su sa njihovih eparhija: episkopa Nikodima Busovica,
episkopa Stefana Ljubibratica, episkopa Simeona Koncarevica.
Kada je Srbima dozlogrdilo dranje Mlecana i rimokatolickih
biskupa i sveštenika, oni podignu bunu, najpre u Bukovici,
Kotarima i biogradskom primorju (1704) pod vodstvom opa Petra
Jagodica-Kuride, a potom (1705) u vlrickoj krajini od
vodstvom dragovicskog kaludera Isaije - sa 700 naoruanih
vojnika. Oba ustanka su bili u krvi ugušeni. Pop Kurida
je stavljen u zatvor, u kome je camio 40 godina. Slep i nepokretan
pušten je iz zatvora 1746. godine. Posle tri godine umro
je u Zadru. Kaluder Isija je oteran na doivotnu robiju.
Mirom u Kamformiji prestalaje mletacka vladavina u Dalmaciji
(1797). Istra, Dalmacija i Boka pripale su Austriji. Mnogi
Srbi koji su iveli u krajevima okupiranim od Turaka
prelazili su u cesarevinu, verujuci da ce se u njoj covecnije
postupati s njima. Naalost, u tome su se prevarili.
Našli su se pod udarom dvaju neprijatelja: Austrije i
Hrvata. Austrijske vlasti su upotrebljavale Srbe kao vojnike
-granicare, a hrvatski grofovi zahtevali su od Srba ne samo
da ih cuvaju i brane od Turaka, vec i da rade na njihovim
imanjima kao kmetovi. Austrijske vlasti, doduše, cenile
su Srbe kao dobre vojnike i davale im platu, oruje i
zemlju, ali su znale i silu da upotrebe protiv Srba, kao što
je slucaj bio u Petrovu Selu. Hrvatski grofovi su bili i su
više surovi prema Srbima. Ne samo da su traili
da im Srbi rade kao kmetovi, vec su traili da im i „harac"
placaju. Takvi zahtevi su ogorcili Srbe do te mere, da je
izmedu njih i grofova došlo do sukoba (1642),u kom su
Srbi pobedili. Cak je i austrijska vojska intervenisala u
korist Srba. Specijalna komisija je povukla granicu izmedu
grofovskih imanja i srpskih naselja. I austrijskim vlasitma
i hrvatskoj vlasteli je smetalo što su Srbi pravoslavne
vere. Udrueni sa rimskom kurijom, oni su sve cinili
da odvrate Srbe od njihove vere. Hrvatski biskupi i svštenici
su prednjacili u tom pogledu. Tako je biskup Martin Borkovic
toliko mucio Srbe na svome imanju u Gradištu blizu Topuskog
raznim nametima, da su se Srbi pobunili 1701. god. Kad su
biskupi i grofovi videli 500 Srba od orujem, uplašiše
se i poceše drukce tretirati Srbe. Da je biskupima pošlo
za rukom da Srbe pounijate, ne bi nikad došlo do sukoba
medu njima. Ne samo da hrvatska vlastela nisu bila naklonjena
Srbima, vec i najveci deo hrvatskoga naroda nije im bio naklonjen.
Samo u slucaju turske opasnosti, i grofovi i biskupi i narod
bili su mekši prema Srbima, ocekujuci da ce ih Srbi,
kao izvebani vojnici, braniti od Turaka i najveci deo
borbe nositi na svojim plecima. A kad bi opasnost prošla,
oni bi ponovo ispoljavali svoju netrpeljivost prema Srbima.
Istina, bilo je u tom pogledu izuzetaka, kao što su bili
knez Gaspar Frankopan i karlovacki poddeneral Tjuro Frankopan,
koji su cenili ratnicke osobine Srba. Ovaj poslednji je doveo
dosta Srba iz Usore (Bosna) i naselio ih u delu Like, koji
je pripadao Austriji - oko Otocca, po Gackom polju i Zalunici,
Škarama, Doljanima itd., koji ce, kao što smo ranije
kazali, pre no što se smeste imati dobar okršaj
sa Ali-pašom Cengijcem, u kom ce Ali-paša biti strahovito
poraen. Medu hrvatskim generalima i plemicima bilo je
i takvih za koje se prema njihovoj sadistickoj i krvolocnoj
prirodi moe bez preterivanja reci da su bili pretece
Pavelicevih ustaša. Adam Pribicevic navodi dva primera.
Jedan se odnosi na karlovckog denerala Vuka Frankopana, koji
je naredio delatu da sudskog izaslanika svuce do gola,
metne mu katanac na okrajak, išiba ga i izmlati pred
narodom; isto tako da izbije korbacem njegovog pratioca ida
ga sasvim gola povali na leden kamen i svu noc poliva ledenom
vodom.
Drugi primer se odnosi na hrvatske plemice Ivana Banskog
i Gašpara Blaevica, koji su dozvali sebi sudca
Petra Turkovica i tako ga izmrcvarili, zgrabivši pseto
za rep i tukuci ga psetom da je od toga posle umro. Nalazeci
se pod udarom Austrije i hrvatskih plemica Srbi bi mnogo gore
prošli da nisu bili hrabri vojnici, pa su ih se svi bojali.
No i pored toga Srbi su, ako ne na bojnom pollju, ono u verskom
ivotu pretrpeli ogromne gubitke. Nekoliko srpskih naselja
ostali su rtve rimokatolickog prezeletizma: Srbi koji
su se doselili u Lic i Krmpot bili su docnije porimokatoliceni;
istina, sacuvali su svoj jezik, pa cak i krsnu slavu, ali
nisu ostali u krilu svoje Pravoslavne crkve. Srbi u Prilišcu
su prevedeni u rimokatolicizam. Njihova crkva sv. Ilije je
pretvorena u rimokatolicku crkvu sv. Lenarta. Susednasela
Marindo i Rosopajnik takode predoše u rimsku veru. U
tom necasnom poslu glavnu ulogu je igrao grof Nikola Zrinjski.
Slicna sudbina je zadesila umberak, stari grad na granici
Hrvatske i Kranjske, usred „uskocke gore". umberak
je imao 4.500 Srba 1597. godine. Svi su oni docnije na silu
pounijaceni. I danas u umberku ima dve trecine unijata
i jedna trecina rimokatolika. Dva srpska manastira: na Mudrušu
kod Ogulina i Komogovina izmedu Petrinje i Dvora su zatvoreni
i opustošeni na zahtev rimske kurije. Hrvatski plemici,
u tenji da potpuno iskorene pravoslavlje, traili
su na Ugarskom saboru (1741) da se zakonom zabrani pravoslavna
vera na podrucju Hrvatske. Carica nije usvojila takav zahtev,
zbog rata sa Pruskom, u kojem su joj Srbi i te kako bili potrebni.
Isti zahtev su hrvatski plemici ponovili 1764. godine. I ovaj
put je Carica odbila njihov zahtev, po savetu ministra Bartenštajna.
Kao što je bilo teško Srbima u Lici, Baniji, Kordunu
i Primorju pod austrijskom vlašcu, tako je bilo teško
i Srbima u Dalmaciji. Kad je prestala mletacka vladavina u
Dalmaciji, njen antisrpski i antipravoslavni rad produila
je Austrija od 1797. do 1805. godine i od 1813. do Prvog svetskog
rata. Od 1805.do 1813. Dalmacijaje podpadala pod francusku
vlast. Iako je francuska vladavina u Dalmaciji bila kratkog
veka, ona je ostala u lepom secanju kod Srba, jer je taj kratki
period bio vreme relativnog mira i slobode veroispovedanja.
1813. godine Austrija je od Francuza preuzela vlast u Dalmaciji.
Odmah je stupila u vezu sa episkopom Benediktom Kraljevicem
i privolila ga na uniju, što je Srbe toliko ogorcilo
da mu je nekoliko zaverenika napravilo zasedu u Šibeniku
na Duhove, koju je on izbegao, ali je odmah posle toga pobegao
u Zadar, zatim iz Zadra u Italiju. Njegov vikar, arhimandrit
Gerasim Zelic, bio je veran svojoj Pravoslavnoj crkvi, pa
je zato morao da strada kao i svi drugi crkveni predvodnici
pre njega. Odmah je bio pozvan u Bec, odatle sproveden u Budim,
gde je ostao u pritvoru sve do svoje smrti. Prilazak uniji
eiskopa Benedikta Kraljevica odrazio se u izvesnoj meri na
njegovu eparhiju. Dvojica sveštenika, Petar Kricka u
Krickama i Makro Busovic u Baljcima, iz najsebicnijih pobuda
- da bi izbegli odgovornost zbog svog nemoralnog ivota
-odluce da predu u unijate (1832). Austrijske vlasti i rimska
kurija sa oduševljenjem pozdrave tu njihovu odluku. Docnije
pridu uniji neki pojedinci iz Velikog Drniša i Petrova
Polja. Tako je u Dalmaciji po zvanicnoj statistici (1846)
bilo 878 unijata i to: u Drniškoj opštini - 694
osobe; u Vrlickoj -148; Kninskoj 33; Makarskoj - 2; i u Zadarskoj
-jedna osoba. Iste godine u Dalmaciji je bilo 77.190 vernika
Srpske pravoslavne crkve. Za vreme dalmatinskih episkopa -
Josifa Rajacica, Jeroteja Mutibarica, rodoljubivog Stefana
Kneevica i ucenog Nikodima Milaša situacija se
malo popravila. Verski ivot je tekao bolje i organizovanije,
ali ne nikad bez uznemiravanja i ometanja od strane austrijskih
vlasti. Kao što je ranije naglašeno, odlukom Berlinskog
kongresa (1878) Turska je izgubila Bosnu i Hercegovinu. Odlukom
istog kongresa, okupaccija ovih dveju srpskih pokrajina prepuštena
je Austro-ugarskoj, koja ih je anektirala 1908. godine. Period
Austro-ugarske vladavine u B i X bio je period novih iskušenja
i stradanja za srpski narod. Austro-ugarske vlasti u savezu
sa rimskom kurijom otpoceše jednu sistematsku propagandnu
akciju protiv srpstva i pravoslavlja, izmišljajuci i
uvodeci neki bosanski jezik umesto srpskoga, izbacujuci cirilicu,
uvodeci latinicu, dovodeci biskupa Štadlera umesto narodnog
coveka Vujicica. Opasnost unijacenja pravoslavnog ivlja
ostala je sve ociglednija, iako su stanovnici B i X preteno
pravoslavne vere. Broj stanovnika rimokatolicke vere u B i
X u to vreme bio je mali: „Izuzevši nekoliki broj
kuca u okolini Travnika i Jajca, nešto malo oko Trebinja
i Banje Luke, nigde u B i X nisu se mogli naci katolici, narocito
u masama naseljeni; i što ih je bilo, to su vecinom bili
rastureni i u neznatnom broju... Ali okupacija B i X otvorila
je širom vrata prozelitizmu rimske kurije, koji je još
više ojacao aneksijom B i X, 1908. godine. Srpski narod
u B i X je bio gnjecen i u verskom i u nacionalnom pogledu.
Što je više bio pritiskivan to je sve više
poceo daispoljava svoje nezadovoljstvo. Do eksplozije je moralo
doci. I ona je došla na Vidovdan 1914. godine, kadaje
austro-ugarski prestolonaslednik princ Ferdinand izazivacki
posetio Sarajevo; tada ga je docekao smrtonosnim revolverskim
metkom mladi Srbin iz zapadne Bosne, sin Bosanskog Grahova,
Gavrilo Princip. Ubistvo princa Ferdinanda je razjarilo Austro-U
garsku i Nemacku i one su uskoro objavile rat Srbiji. Tako
je poceo Prvi svetski rat (1914), koji se posle teških
cetvero-godišnjih borbi ipak srecno završio po Srbe
i Saveznike (1918). Sve srpske zemlje bile su oslobodene.
Sve srpske pokrajinske Crkve našle su se ujedinjene pod
krilima zajednicke majke - Srpske Pravoslavne Patrijaršije.
Sve srpske zemlje našle su se u okviru nove drave,
kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je docnije dobila
zajednicko ime: Kraljevina Jugoslavija. Nova drava.
naalost, nije bila dugog veka. Celo vreme njenog ostojanja
(1918-1941) bilo je ispunjeno politickim trzavicama i potresima. |